Direktor Renaulta Pierre Dreyfus pokrenuo je u proljeće 1956. veliku operaciju – razvoj vozila za masovnu proizvodnju koji će naslijediti model 4CV i biti sposoban takmičiti se sa Citroenovim „Spačekom“
Svjetlo dana ugledao je davne 1961. godine kao francuski odgovor globalnoj motorizaciji. Kako se Njemačka masovno motorizovala VW Bubom, britanci Minijem, Renault 4 je stigao kao odlična ponuda za francuske, a i druge narodne mase.
Kao i konkurencija, napravljen je da za malo novca radnička klasa dobije funkcionalan porodični automobil. Čak je i njegov prototip nosio naziv 350 jer, po listi specifikacija, nije smio biti skuplji od 350 hiljada tadašnjih franaka. Koncepcija je bila motor naprijed, prednji pogon, a posebnost su bili hidraulični teleskopski amortizeri, koji su se do tada nudili uglavnom na skupljim automobilima. Prtljažnik je obaranjem sjedišta rastao na ogromnih 1100 litara, a pristup je bio veoma lagan jer se poklopac otvarao do podnice automobila.
Prvi motor koji ga je pokretao imao je zapreminu od 747 ccm i razvijao je 24 konjske snage. Za to doba je to bio solidno brz automobil, jer je pomoću “kišobran” mjenjača sa tri stepena prenosa razvijao brzinu od preko 100 km/h. Njegove najveće prednosti su bile ekonomičnost, pouzdanost i izdržljivost. Naime, mogao je bez problema „ponijeti“ pola tone tereta, a podjednako se snalazio na asfaltu i van njega. Snaga motora je vremenom porasla prvo na 27, potom 29, a na kraju i 34 KS. Sa posljednjom verzijom motora, „četvorka“ je jurila 125 km/h. Razvojem modela doboš kočnice su vremenom zamijenjene prednjim kočionim diskovima.
Veliku popularnost na našim cestama Renault 4 je stekao proizvodnjom u slovenačkom Novom Mestu, gdje se proizvodio 1973. do 1993. godine. Posljednje „četvorke“ su i izašle iz slovenačkog IMV-a, sa posebnom serijom od 1000 komada nazvanom „bye bye“. Od 1961. do 1994. proizvedeno je ukupno 8.135.424 primjerka, a Renault 4 se, osim u matičnom pogonu u francuskom Billancourtu i slovenskom Novom Mestu, proizvodio u španjolskom Valladolidu, belgijskom Vilvoordeu, kolumbijskom Envigadu, portugalskoj Guardi, meksičkom Ciudad Sahagunu, čileanskom Los Andesu, argentinskom Santa Isabelu, irskom Naasu, talijanskom Milanu, australskoj Victoriji, irskom Wexforgu te u Casablanci (Maroko).
Sanjin Imamović
