Automatski mjenjači, tehnologija koja daje luksuz.
U prometnoj gužvi, umjesto da nervozno lijevom nogom pritiskate kvačilo, uz automatski mjenjač možete ostati opušteni i kontrolirati brzinu vozila samo pedalama gasa i kočnice. Šta je automatski mjenjač i koje verzije postoje na tržištu odgovoričemo u nastavku.
Ideja o primjeni automatskg mjenjača brzina u automobilskoj industriji javila još davno, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Automatski mjenjač patentiran je prvi puta 1923. godine, a u osnovna odlika je bila da u radu koristio pogon vodene pare.
Ovakvo rješenje pokazalo se kao komplicirano i neefikasano, pa su vozači morali da sačekaju još desetljeće do pojave prvog automatski mjenjača kakvog danas poznajemo i koji je u koristio hidrauličnu tečnost.
U serijskoj proizvodnji, prvi automatski mjenjač je uveden u pogonima General Motorsa i to još davne 1940. godine i nosio je komercijalni naziv “hidramatic”. Hidramatic je naišao na dobar prijem na tržištu SAD. Prvi automatski mjenjači su imali tri stepena prijenosa, a pojedini proizvođači su proizvodili ove uređaje sa smo dvije brzine.
Vlada SAD-se potrudila da izvrši standardziraciju reda po kojem su se redali načini rada na ručici mjenjača. Poznati “PRND” raspored propisan je zakonom kako bi se izbjeglo različito redanje od proizvođača do proizvođača što je značajno olakšalo upotrebu i čime se izbjegao rizik od opasnosti kod korištenja različitih modela i marki vozila.
Korištenje hidraulike pod pritiskom i konvertora obrtnog momenta, kod automatskih mjenjača dovelo je do manjeg stepena efikasnosti nego kod manuelnih mjenjača, a istovremeno su pružali slabije performanse i dovodili do veće potrošnje pogonskog goriva.
Usavršavanjem mehanizama i upotrebom elektronike u poslednjih desetak-dvadeset godina, automatski mjenjači su u pogledu efikasnosti dostigli, pa čak postigli bolje performanse od manuelnih mjenjača. Decenijama je cilj inženjera bio da usavrše automatske mjenjače, pa je eksperimentiranje doveo i do nekoliko potpuno drugačijih konstrukcija, poput transmisije sa kontinualnom promjenom stepena prenosa (CVT) ili tzv. poluautomatskog menjača.
Standardni automatik
Osnovni dio standardnog automatika je konvertor obrtnog momenta koji služi da poveže motor i mjenjač. U osnovi, to su dve turbine potopljene u hidrauličnu tečnost preko koje jedna turbina pokreće drugu. Noviji modeli imaju instaliranu blokadu kako bi se neutralizirali gubici prilikom konstantne brzine. Sam mjenjač sadrži planetarne zupčanike pojedinih stepena prijenosa koji se puštaju u rad pomoću kvačila koje kontroliše centrifugalni kontroler.
Kako radi CVT?
U osnovi, mijenjač sa kontinualno promenljivim prijenosnim odnosima je vrlo jednostavan. Sastoji se od dvije špule koje mogu mijenjati svoj prečnik i od jednog kiša koji ih povezuje. Smanjenjem prečnika jedne i povećanjem prečnika druge špule mijenja se prenosni odnos i to kontinualno, bez trzaja. Prednost CVT-a u odnosu na klasični automatski mjenjač je to što ima mnogo manje mehaničkih gubitaka u radu. Takođe, CVT radi tako što drži motor na konstantnim obrtajima, dok automobil ubrzava promjenom stepena prijenosa. Rad na konstantim obrtajima je najefikasniji, zbog čega je potrošnja goriva smanjena, čak i u odnosu na manuelni mijenjač.
Polu-automatski mjenjači
Po definiciji, poluautomatski mjenjač koristi menjačku kutiju manuelanog mjenjača, dok rad kvačila i promjenu stepena prijenosa vrši elektromagnetni uređaj. Vremenom, poluautomatski mjenjač je usavršen, pa je sada u opticaju uređaj sa dve osovine i dva kvačila. Parni stepeni prijenosa su na jednoj, a neparni na drugoj osovini, pa je promjena stepena prenosa naviše i naniže značajno brža i uglađenija u odnosu na prethodna rješenja.
