Citroen DS „ Ajkula“

Danas ih više nema na cestama, ali kada slučajno vidim poneki preživjeli primjerak, obavezno u savršenom stanju, vrati me u djetinjstvo. Sjetim se kako smo kao dječaci trčali na prozor obdaništa kada bi otac našeg druga dolazio po njega, da vidimo čuvenu „Ajkulu“. Taj automobil, koji je i na djecu ostavljao snažan utisak tokom cijelog proizvodnog vijeka bio je primjer avangarde i ekstravagancije.

 

Francuski proizvođač automobila Citroen uvijek je kao adut za svoj uspjeh koristio neobična rješenja, koja su ga odvajala od ostalih proizvođača, ali često nisu postizala željeni uspjeh. Zbog toga je kompanija, često prolazeći kroz teške finansijske situacije, rano prešla u vlasništvo Michelina, još 1934. godine. Na sreću po ljubitelje citroenove ekstravagantnosti, i novi vlasnici su nastavili sa istom filozofijom razvoja modela.

Razvoj projekta D počeo je još prije 2. svjetskog rata, međutim, zbog uslova u kojima je fabrika radila tokom rata, morao biti obustavljen. Tek nakon 1950. godine počelo se ponovo aktivnije raditi na razvoju projekta, ali i tada je to, zbog želje da automobil koji će biti predstavljen bude nešto zaista posebo, teklo veoma sporo. Prvo se čelnici Citroena nisu mogli odlučiti koji motor će pokretati automobil. Izbor je bio između 1,9 litarskog sa četiri cilindra ili 1,8 litarskog šesterocilindraša, koji nije imao puno bolje performanse, a zauzimao je više prostora pod haubom. Na kraju je odlučeno da će to biti 1,9 litarski motor sa 83 konjske snage iz modela Traction avant, i to je bila jedina stvar koja nije nova na ovom automobilu.

Za dizajn je zadužen Flaminio Bertone, glavni dizajner Citroena, pa zbog njegovog prezimena i danas vlada pogrešno mišljenje da je „Ajkulu“ dizajnirao italijanski Bertone. On se prilikom dizajniranja bazirao na aerodimačne linije i dosta hroma.

Citroen DS19 je zvanično predstavljen 1955. godine na sajmu automobila u Parizu. Izazvao je veliko oduševljenje jer je bio nešto što do tada nije viđeno. Bio je najaerodinamičniji automobil svog perioda. Pogon je bio na prednje točkove, a mjenjač ispod motora, zbog čega je imao ravan pod. Karoserija ajkule je napravljena od čeličnih limova, dok je krov bio od fiberglasa, a hauba od aluminija. Velika atrakcija je bila i to što se automobil mogao, u slučaju nužde, voziti na tri točka i bilo je moguće promijeniti gumu bez dizalice. Zahvaljujući čuvenom hidropneumatskom ogibljenju, DS je bio najudobniji automobil svog vremena, pri čemu je imao konstantnu visinu bez obzira na opterećenje.

Najveća mana citroenovog DS-a je bio motor, koji je iz 1,9 litara zapremine, na prezentaciji modela razvijao 75 konjskih snaga. To je bilo dovoljno za maksimalnih 145 km/h i 19 sekundi do stotke. Ove loše preformase je opet izvlačio ovjes, zahvaljujući kojem je automobil bio stabilan na svim brzinama.

Kao i svaki novi model i DS se susreo sa „dječijim bolestima“ koje su kod njega bile najviše usmjerene na hidrauliku. Zbog toga su iz Citroena kupcima ponudili i jeftiniju varijantu nazvanu ID, koja nije posjedovala komplikovano ogibljenje.

Tokom svoje proizvodnje DS je imao nekoliko izmjena. 1967. godine dobio je duple farove koji su bili posebni po tome što su pratili krivinu zakrećući se zajedno sa volanom. Zastarjeli 1,9 litarski motor 1965. je zamijenjen 2,0 litarskim, a nešto kasnije i 2,2 litarskim motorom sa 109 konjskih snaga. Najjači motor u DS u je bio 2,4 litarski sa 130 konjskih snaga, što je bilo dovoljno za ubrzanje do 100 km/h za 11 sekundi i maksimalnu brzinu od 195km/h. Čak i tokom svojih kasnih godina DS je bio jedan od najmodernijih automobila na tržištu i samo skupocjeni Mercedesi su mogli da pariraju po tom pitanju. Na kraju, u 19 godina proizvodnje je prodato impresivnih 1.455.746 primeraka, a definitivan kraj je stigao poslije 1975. godine.

 

Sanjin Imamović

 

 

Leave a Reply

No announcement available or all announcement expired.